Svi smo osjetili stres. Bilo to pred ispit, prvi izlazak sa simpatijom ili kad bi nas roditelj ostavio same na blagajni dok „nabrzaka“ ode po namirnicu koju je zaboravio. Stres i anksioznost su postali „trendy“ pojmovi današnjice koji se često grupiraju u isto kategoriju. Međutim, anksioznost je puno drugačija od stresa. U ovom članku ćemo istražiti njihove razlike te definirati anksioznost, objasniti kako se ona manifestira i kako se njome nositi.

Stres je obično odgovor na vanjski zahtjev ili izazov i često nestaje kada se situacija riješi, dok je anksioznost unutarnje, dugotrajno emocionalno stanje koje uključuje pretjeranu zabrinutost i napetost, čak i bez jasnog vanjskog uzroka (1). Istraživanja pokazuju da, iako oba stanja aktiviraju slične fiziološke sustave, anksioznost obično proizlazi iz naših misli o tome što bi se moglo dogoditi u budućnosti, poput brige da će nešto poći po zlu čak i ako se još ništa nije dogodilo (2). S druge strane, stres se više odnosi na to kako reagiramo na nešto što se događa upravo sada, poput pritiska da ispoštujemo rok (2).

Anksioznost je česta emocionalna reakcija na neizvjesnost. Kada je ona umjerena, može nam pomoć da se pripremimo za izazove. No, kada postane pretjerana, može dovesti do stanja poznatih kao anksiozni poremećaji. Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje (DSM-5) definira anksiozne poremećaje kao stanja obilježena pretjeranim strahom i anksioznošću, uz prateće poremećaje u ponašanju poput iritabilnosti, problema sa spavanjem i koncentracijom (3).

Povijest anksioznosti u društvu

Početkom 1900-ih anksioznost se često nije smatrala medicinskim problemom, već znakom karakternih slabosti ili moralnog nedostatka, osobito kod žena. Često se opisivala kao „histerija”. To je dijagnoza koja je služila za demoniziranje ženskih emocija, odražavajući šire društvene predrasude (4). Javno pokazivanje psihičke patnje često je bilo stigmatizirano ili ismijano, osobito u muškim krugovima gdje se ranjivost smatrala znakom slabosti.

Prvi i Drugi svjetski rat donijeli su značajan korak u razumijevanju anksioznosti. Psihološke traume koje su doživjeli vojnici, isprva nazvane „shell shock“, prisilile su društvo da prizna kako psihološka patnja može biti posljedica ekstremnih vanjskih iskustava, a ne samo unutarnjih nedostataka pojedinca (5).

U novije, digitalno, vrijeme se suočavamo s dvosjeklim mačem zvanim društvene mreže. S jedne strane, potiču otvoreniju raspravu o anksioznosti i destigmatizaciju mentalnih poteškoća. S druge strane, pojačavaju tendenciju uspoređivanja s drugima i izlaganja negativnim vijestima, što može dodatno potaknuti osjećaje anksioznosti i straha. Danas se anksioznost uvelike priznaje kao legitimni problem mentalnog zdravlja, a javne kampanje i edukacija doprinose smanjenju stigme.

Anksioznost prema DSM-5

DSM-5 ne nudi jednu definiciju anksioznosti, već postavlja dijagnostičke kriterije za niz anksioznih poremećaja. Za generalni anksiozni poremećaj (GAD), kriteriji uključuju pretjeranu tjeskobu i zabrinutost vezane uz različite aktivnosti i događaje u periodu od najmanje šest mjeseci. Ta anksioznost teško se kontrolira i povezana je s barem tri od šest simptoma kod odraslih – primjerice: osjećaj napetosti ili uznemirenosti, lako umaranje, poteškoće s koncentracijom, razdražljivost, napetost mišića i poremećaji spavanja (3).

Ostali anksiozni poremećaji (npr. panični poremećaj, socijalna anksioznost, fobije) imaju specifične kriterije, ali svi uključuju trajnu i pretjeranu anksioznost ili strah. U svim slučajevima, da bi se anksioznost smatrala kliničkim poremećajem, fizički i mentalni simptomi moraju značajno narušavati svakodnevno funkcioniranje u društvenom, radnom ili drugom kontekstu (APA, 2013).

Kako se anksioznost manifestira

Anksioznost se očituje kroz emocionalne (zabrinutost, napetost) , kognitivne (uznemirujuće misli koje stalno „lete“) i tjelesne (ubrzan rad srca, drhtanje, znojenje) simptome. Kod generaliziranog anksioznog poremećaja, središnja značajka je pretjerana briga. Ova kronična briga je nekontrolirana i traje kontinuirano (3).

Tipični simptomi generaliziranog anksioznog poremećaja uključuju (3):

• •Stalna briga
• •Nemir
• •Umor
• •Poteškoće s koncentracijomli>
• •Razdražljivost (prenaglašene emocionalne reakcije)
• •Napetost mišića
• •Poremećaji spavanja

U težim slučajevima, anksioznost može izazvati panične napade, koji uključuju intenzivan strah, osjećaj gušenja, vrtoglavicu, drhtanje i osjećaj gubitka kontrole.

Kako se nositi s anksioznošću

Anksiozni poremećaji su liječivi, a postoji više učinkovitih pristupa. Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) se smatra zlatnim standardom u psihoterapiji za anksioznost (6). KBT pomaže osobi prepoznati i mijenjati negativne obrasce razmišljanja i ponašanja, te postepeno se suočiti sa situacijama koje izazivaju strah. Ponekad su potrebni i lijekovi koji tada igraju važnu ulogu. Prva linija farmakološkog liječenja danas uključuje antidepresive. Ovi lijekovi reguliraju kemijsku ravnotežu u mozgu i mogu značajno smanjiti simptome anksioznosti (6). U akutnim slučajevima, dok se ne postigne učinak antidepresiva, privremeno se mogu koristiti anksiolitici poput benzodiazepina, ali s oprezom zbog rizika od ovisnosti.

Osim profesionalne terapije i lijekova, postoje i brojni pristupi samopomoći koji mogu značajno pomoći u nošenju s anksioznošću. Tehnike poput mindfulnessa i različitih metoda opuštanja, uključujući meditaciju, svjesno disanje i progresivnu mišićnu relaksaciju, pokazale su se učinkovitima u smanjenju simptoma anksioznosti, što potvrđuju i brojne meta-analize (7). Redovita tjelesna aktivnost, poput hodanja, plivanja ili joge, također doprinosi smanjenju razine stresa i anksioznosti, kao i prevenciji razvoja anksioznih poremećaja (8).

Važnu ulogu ima i briga o osnovnim životnim navikama, kao što su dovoljno sna, uravnotežena prehrana, te smanjen unos kofeina i izbjegavanje alkohola. Te navike pozitivno utječu na ukupno psihofizičko stanje i otpornost na stres. Također, podrška iz okoline, bilo da se radi o razgovorima s obitelji i prijateljima ili sudjelovanju u grupama podrške, može pomoći u osjećaju povezanosti i razumijevanja, što ublažava osjećaj usamljenosti koji često prati anksioznost.

Važno je naglasiti da borba s anksioznošću zahtijeva dosljednost i strpljenje. Iako rezultati možda neće biti trenutačni, kombinacija profesionalne pomoći i zdravih svakodnevnih navika često donosi značajno olakšanje i dugoročno poboljšanje kvalitete života.

Mnoge metode koje pomažu osobama s anksioznim poremećajima mogu se uspješno primjenjivati i kod svakodnevne, "obične" anksioznosti i stresa. Osjećaji napetosti, nelagode ili zabrinutosti sasvim su normalni u određenim životnim situacijama, poput javnih nastupa, važnih odluka ili promjena. U tim trenucima, tehnike poput svjesnog disanja, tjelesne aktivnosti ili kratke meditacije mogu djelovati umirujuće i pomoći u vraćanju osjećaja kontrole. Čak i male promjene, poput šetnje na svježem zraku, razgovora s bliskom osobom ili ograničavanja vremena provedenog uz vijesti i društvene mreže, mogu imati pozitivan učinak. Ove strategije nisu rezervirane samo za one s dijagnozom – one su zapravo temelj psihološke otpornosti i korisne su za svakoga tko želi očuvati mentalno zdravlje u svakodnevici.

Zaključak

Anksioznost i stres su sastavni dio ljudskog iskustva. U određenoj mjeri, oni su čak korisni jer nas pripremaju za izazove, mobiliziraju resurse i potiču nas na brigu o sebi. No, kada osjećaji zabrinutosti, napetosti i straha postanu preintenzivni, učestali i ometaju svakodnevni život, važno je potražiti podršku i prepoznati da nismo sami. Danas postoje učinkoviti načini liječenja anksioznih poremećaja i brojni alati koji nam pomažu da se lakše nosimo sa svakodnevnim pritiscima.

Istovremeno, važno je ne poskliznuti se u zamku samodijagnosticiranja svaki put kad osjetimo nelagodu, uznemirenost ili nemir. Ne mora svaki trenutak stresa ili svaka napetost značiti da s nama nešto „nije u redu“. Ponekad je to jednostavno prirodna reakcija na život, na promjene, neizvjesnosti, preopterećenost ili gubitke. Naš um i tijelo nisu protiv nas nego nam šalju signale o tome kako smo. Normalno je ponekad ne biti okej. To ne znači da smo slomljeni, to samo znači da smo ljudi.

Stres i anksioznost nisu pokazatelji slabosti nego sastavni dio ljudske osjetljivosti. Neki od nas reagiraju intenzivnije, drugi manje, ali svi smo mi bića koja osjećaju, razmišljaju i odgovaraju na svijet oko sebe. Skoro svaki psihološki poremećaj zapravo je pojačana verzija nečeg što svi mi ponekad osjetimo. To nas sve povezuje. Ako si netko tko trenutno osjeća više, znaj da to ne umanjuje tvoju vrijednost. To te ne čini „manje jakim“. To te čini čovjekom. A ono što je ljudsko, može se razumjeti, njegovati i izliječiti.

Nemam anksiozni poremećaj, ali sam proveo dobar dio odrastanja u stresu i anksioznosti. Rekao bih da se neki problemi manifestiraju kao neopipljivi oblak nad nama. Ne vidimo ga, ne čujemo ga, samo ga osjećamo. Ono što je meni pomoglo u takvim situacijama bilo je učiniti taj oblak opipljivim. Bilo da to znači napisati što razmišljamo i osjećamo na papir, odsvirati emociju kroz instrument ili „izbaciti“ sve iz sebe kroz tjelovježbu. Ovakav način pretvaranja tog neopipljivog oblaka u riječi na papiru, note na instrumentu ili ponavljanja u vježbi nam može znatno olakšati razumijevanje i suočavanje s njime.

#okjenebitiok

Reference

1. Craske, M. G., Stein, M. B., Eley, T. C., Milad, M. R., Holmes, A., Rapee, R. M., & Wittchen, H. U. (2017). Anxiety disorders. Nature Reviews Disease Primers, 3(1), 1–18. https://doi.org/10.1038/nrdp.2017.24

2. McEwen, B. S. (2007). Physiology and neurobiology of stress and adaptation: Central role of the brain. Physiological Reviews, 87(3), 873–904. https://doi.org/10.1152/physrev.00041.2006

3. Munir, S., & Takov, V. (2022). Generalized Anxiety Disorder. In StatPearls. StatPearls Publishing.

4. Ussher, J. M. (2011). The madness of women: Myth and experience. Routledge/Taylor & Francis Group. https://doi.org/10.4324/9780203806579

5. Jones, E., & Wessely, S. (2005). War syndromes: the impact of culture on medically unexplained symptoms. Medical history, 49(1), 55–78. https://doi.org/10.1017/s0025727300008280

6. Bandelow, B., Michaelis, S., & Wedekind, D. (2017). Treatment of anxiety disorders. Dialogues in clinical neuroscience, 19(2), 93–107. https://doi.org/10.31887/DCNS.2017.19.2/bbandelow

7. Hofmann, S. G., Sawyer, A. T., Witt, A. A., & Oh, D. (2010). The effect of mindfulness-based therapy on anxiety and depression: A meta-analytic review. Journal of consulting and clinical psychology, 78(2), 169–183. https://doi.org/10.1037/a0018555

8. Wanjau, M. N., Möller, H., Haigh, F., Milat, A., Hayek, R., Lucas, P., & Veerman, J. L. (2023). Physical Activity and Depression and Anxiety Disorders: A Systematic Review of Reviews and Assessment of Causality. AJPM focus, 2(2), 100074. https://doi.org/10.1016/j.focus.2023.100074