Princip realitetne terapije
Realitetnu terapiju razvio je 1960-ih godina psihijatar William Glasser. Glasserova iskustva rada u ustanovi za maloljetne delinkventice dovela su ga do toga da se fokusira na sadašnje izbore i osobnu odgovornost klijenata, umjesto na nesvjesne nagone ili traume iz prošlosti. Glasser je objavio Mental Health or Mental Illness? (1961) i Reality Therapy (1975), gdje je izložio svoje temeljno uvjerenje da ljudi mogu preuzeti kontrolu nad svojim ponašanjem i voditi ispunjen život ako odgovorno zadovoljavaju svoje osnovne potrebe. Tijekom vremena, Glasser (a kasnije i njegov suradnik Robert Wubbolding) proširili su pristup i primijenili ga u školama, poslovnim organizacijama i savjetovalištima.
Teorijska osnova realitetne terapije je teorija izbora. Teorija izbora tvrdi da je svaka osoba motivirana s pet osnovnih potreba:
- Pripadnost: voljeti i biti voljen; imati kontakt, povezanost, interakcije i odnose s ljudima.
- Moć: osjećaj postignuća i kompetentnosti, samopoštovanje, uspjeh i kontrola nad vlastitim životom.
- Sloboda: sposobnost donošenja izbora; živjeti bez pretjeranih i nepotrebnih ograničenja.
- Zabava: zadovoljstvo; sposobnost smijanja, igre i uživanja u tome što nas čini ljudima.
- Preživljavanje: zadovoljavanje osnovnih životnih potreba poput zdravlja, hrane, zraka, skloništa, sigurnosti i zaštite.
Od rođenja, naš mozak počinje pohranjivati informacije o onome što nam djeluje dobro ili poželjno, čime se stvara ideja o osobama, iskustvima i stvarima koje nam zadovoljavaju osnovne potrebe. Glasser tvrdi da imamo kontrolu samo nad vlastitim ponašanjem, a ne nad ponašanjem drugih te problemi proizlaze iz pokušaja da se osnovne potrebe zadovolje na neodgovorne načine ili kroz disfunkcionalne odnose.
Često korišteni alati
Središnji alat je WDEP sustav, akronim za Wants (želje), Doing/Direction (ponašanje i smjer), Evaluation (procjena), Planning (planiranje). Tijekom terapije, terapeut pomaže klijentu razjasniti što želi postići ili izbjeći i prepoznati ponašanja koja im u tome pomažu (želje), kako se ponaša i u kojem smjeru to vodi njegov život (ponašanje i smjer). Nakon toga slijedi procjena u kojoj klijent procjenjuje koliko su njegovi postupci učinkoviti, realistični i u skladu s ciljevima. Na kraju, klijent i terapeut zajedno izrađuju konkretan plan za promjenu. Ti planovi moraju biti jednostavni, ostvarivi i pod kontrolom klijenta.
Što očekivati
Realitetna terapija naglašava da ljudi nisu žrtve svoje prošlosti. Prošla iskustva mogu utjecati, ali samo sadašnjim ponašanjem i odnosima možemo zadovoljiti potrebe. Terapija se usmjerava na ono što klijent može kontrolirati: misli, djelovanja i stavove. Cilj je pomoći ljudima da čine bolje izbore koji zadovoljavaju njihove potrebe bez da štete drugima.
FAQ
Kako se realitetna terapija razlikuje od drugih pristupa?
Za razliku od terapija koje istražuju traume i prošlost, realitetna terapija usmjerena je na sadašnjost: postavlja pitanja poput „Što radiš sada da postigneš ono što želiš?" umjesto „Zašto se tako osjećaš?". Ne bavi se dijagnozama, već pretpostavlja da ljudi mogu birati i mijenjati svoje ponašanje.
Što se događa tijekom susreta?
Terapeut i klijent zajedno prolaze kroz WDEP proces: identificiraju se želje, ispituje se ponašanje, provodi se procjena učinkovitosti ponašanja, te se izrađuje plan za promjenu. Koriste se konkretni ciljevi i mjerenja napretka. Plan mora biti jednostavan, ostvariv i pod kontrolom klijenta.
Koja je uloga terapeuta?
Terapeut je aktivan, podržavajući partner u terapiji. Gradi odnos povjerenja, pomaže klijentu u donošenju odluka, motivira ga i potiče na preuzimanje odgovornosti.
